XML – eXtensible Markup Language

XML je proširiv jezik za označavanje temeljen na SGML-u (Standard Generalized Markup Language), koji se već dugo koristi u sofisticiranim i veoma složenim aplikacijama za izdavaštvo. SGML je jezik koji je značajno složeniji od XML-a (osnovna specifikacija SGML-a iznosi 150 strana, dok osnovna specifikacija XML iznosi 35 strana). XML je u svojem nastajanju optimiziran za upotrebu na internetu na način da se iz SGML-a izbacilo sve što je nepotrebno za WWW. XML je (pojednostavnjena verzija SGML-a) vrlo brzo prihvaćen kao standard za zapis i razmjenu podataka između računarskih sistema i na webu.

U praksi računarski sistemi i baze podataka sadrže podatke u nekompatibilnim formatima. Jedan od redovnih zadataka programera je napisati dio koda koji čita pristigle podatke i/ili koji zapisuje podatke u određenom obliku. Različiti sistemi koriste različite formate. Ako neki sistem razmjenjuje podatke s više drugih računarskih sistema, tada se javlja potreba za višestrukim pisanjem koda za konverziju podataka (za svaki od sistema s kojim se razmjenjuju podaci). Za razmjenu se najčešće koristi tekstualni format podataka. Strukturu zapisa podataka moguće je prikazati kao:

Na prethodnoj slici možemo vidjeti ustaljeni način definisanja formata zapisa podataka koji se oslanja na sljedeći postupak:

1. Između dvije strane dogovorno se odredi struktura podataka za razmjenu (kao na prethodnoj slici). Zapravo se definiše struktura reda.
2. Datoteka za razmjenu se popunjava podacima na način da se na određeno mjesto (definisano specifikacijom) upiše željeni podatak.
3. Datoteka se čita na način da se prema specifikaciji odredi na kojoj se poziciji nalaze željeni podaci.

Jedan od primjera razmjene podataka je dogovor između dvije firme koje razmjenjuju podatke o pretplatnicima, koji onda mogu koristiti usluge bilo kojeg od poslovnih partnera.

Ovaj način razmjene podataka je težak, neefikasan i nestandardan. Izrada programske podrške je mukotrpna i podložna pogreškama jer se za svaki podatak treba konsultovati dokumentacija, a zatim pisati programski kod koji na određeno mjesto stavlja podatak određene dužine. Teško je i zamisliti kako to izgleda u velikim sistemima koji imaju velike količine podataka u bazama podataka, koje imaju veliki broj polja u redovima tabela. Ovaj način rada je već dugo u praksi i mane takvog načina rada su više nego očite. Rješenje je pronađeno u korištenju XML jezika koji pruža mogućnost opisa podataka.